Vrsni glumci i propuštena prilika

Splitsko Hrvatsko narodno kazalište uspješno je privelo kraju 71. Splitsko ljeto, a i ove godine u programu su se našle dvije dramske premijere – tako je 31. srpnja u prostoru Vile Dalmacija izvedena Lisica Dubravke Ugrešić u režiji i dramatizaciji Ivice Buljana, a 8. kolovoza kraj Srebrnih vrata Dioklecijanove palače Shakespeareov Julije Cezar u režiji albanskog redatelja Qëndrima Rijanija i dramatizaciji Karle Leko.

Spašavanje Lisice od hermetičnosti

Lisicu Dubravke Ugrešić nisam uspjela dovršiti tijekom prvog čitanja prije osam godina. Srećom, davnih sam se dana oslobodila imperativa da svaku knjigu koju uzmem u ruke moram privesti kraju, pa sam i Lisicu odložila nakon prvih pedesetak stranica, zaključivši da jednostavno nije trenutak za nju. Kasnije joj se nisam vraćala, popis knjiga koje želim pročitati neprestano se puni novim naslovima koji su uspjeli hermetičnu Lisicu gurnuti na samo dno popisa. Sve do ove godine. Ipak, Lisica mi je ostala daleka i na drugo, uspješno čitanje. Srećom, davnih sam se dana oslobodila imperativa rezoniranja sa svakim radom autor(ic)a koje volim. Na osobnoj ljestvici najboljih, Ugrešićkino Ministarstvo boli i dalje stoji pri samom vrhu.

Zlatko Burić i Snježana Sinovčić Šiškov udahnuli su život kazališnom hommageu Lisici Dubravke Ugrešić / Snimio Milan Šabić

Treba odmah naglasiti najveće postignuće Lisice, a koje se može pripisati režiji i dramatizaciji Ivice Buljana, osnaženoj suradnjom s Robertom Waltlom u ulozi asistenta redatelja. Oni koji redovito prate Splitsko ljeto sjetit će se na ovom mjestu izvrsne, bolne i dirljive Buljanove Da kraj bude lijep u Waltlovoj izvedbi, koja je 2018. godine podrume Dioklecijanove palače pretvorila u prostor kolektivne meditacije o smrti, prolaznosti i životu. Posebno je, stoga, zadovoljstvo zaključiti da nova umjetnička suradnja ovog dvojca nije razočarala!

Kako Buljan spašava fragmentiranu, neprohodnu Lisicu? U prvom planu, suvereno odbacujući robovanje književnom predlošku, nudeći mu kazališni produžetak umjesto prečesto viđene mlake posvete. Čini to već na početku, iznevjeravajući strukturu Ugrešićkinih zapisa i izvlačeći onaj „najmekši“ segment u prvi plan. Susret jedne žene i jednog muškarca, svakoga s teretom vlastite samoće, tako otvara Buljanovu Lisicu, pružajući publici dovoljno vremena da se smjesti u poznato, da se polako otvori svemu što slijedi, a što će iskočiti iz očekivanih okvira.

Ne treba nikako zanemariti najveće adute Lisice – Zlatko Burić i Snježana Sinovčić Šiškov udahnuli su ovom kazališnom hommageu život, a posebno valja istaknuti Burića koji u prvom dijelu predstave uspijeva u Ugrešićkinim ponekad kvrgavo napisanim dijalozima pronaći i šarm i humor, ali i težinu životnih poraza koji ostaju neizgovoreni i koji se tek mogu naslutiti u tišinama kojih u uvodnom dijelu Lisice ne manjka. Začudna je vještina kojom Burićeva osoba nestaje pred našim očima, sve da bi ustupila mjesto mineru Bojanu iz kojeg stalno izbijaju nepokorenost i želja da se živi, usprkos i unatoč svim težinama.

Petra Kovačić Botić izvedbeno oživljava nadopisani lik Cezara Kreature u Juliju Cezaru / Snimila Martina Bulimbašić

Lisica započinje prigušeno, sporo i meditativno – ambijentalnost predstave tako se pokazala ključnom u njezinu prvom dijelu, dok u drugom i trećem segmentu Lisicu možemo zamisliti smještenu bilo gdje – na ulici, pozornici, u crnoj ili bijeloj kutiji. Prvi dio, pak, mora biti smješten na livadi, ispod stabla i uz staru kuću, drugačiji je nezamisliv. Smjestiti ga negdje drugdje značilo bi odreći se izobilja magičnih mikrotrenutaka koje je isključivo ambijent mogao pružiti – njihanje lustera obješenog o krošnju na ljetnom povjetarcu uz zvukove klasike, smjenjivanje dana i večeri, jednostavna slika košulje na improviziranoj tiramoli, spontana koreografiranost marjanskih mačaka…

Snježana Sinovčić Šiškov i Zlatko Burić izvedbama u prvom dijelu uspijevaju u drugi plan staviti i poneke Buljanove izlete u nepotrebno (Saša Antić koji iskače iz grmlja, vožnja automobilom…), a kada se priča opasno približi sentimentalnim zamkama melodrame, redatelj čini drugi ključni potez spašavanja Lisice premještajući i likove i publiku na drugi dio lokacije i u drugačiji izvedbeni format. Ipak, ovaj drugi dio – lecture performance o tome kako nastaju priče – otkriva sve zamke Ugrešićkina zgusnutog teksta o spisatelju Borisu Pilnjaku i lisici kao metafori za pisanje i svojevrsnom totemu pisaca. Čitatelj će se lako izgubiti u pričama i paralelama koje Dubravka Ugrešić smješta u uvodni dio romana, ali čini se da je pokoju bitku na ovom planu izgubio i glumački dvojac. Ipak, zanimljivo je promatrati načine na koje se Burić i Sinovčić Šiškov nose s greškama koje su im se potkradale u čitanju i izvedbi. Snježana Sinovčić Šiškov na trenutke je djelovala poražena tekstom, s greškom se teže nosi, želi je ispraviti i objasniti i u toj želji remeti uspostavljenu dinamiku i ritam. Zlatko Burić, s druge strane, udobno je i suvereno smješten u mogućnost pogreške, ne pridaje joj važnost te joj dopušta da supostoji s njim transformirajući je u izvedbeni element.

Treći dio Lisice donosi apsolutno kazališno zadovoljstvo te lokaciju i izvedbe transformira u iskustvo – u prvom planu pred nama se pojavljuje Snježana Sinovčić Šiškov kakvu nismo imali priliku gledati i kojoj opraštamo svaku prethodnu nesigurnost u izvedbi. Burić prolazi kroz treću transformaciju i postaje nam gotovo pa neprepoznatljiv – sazdan od riječi, ritma, dinamike i energije. Glumački dvojac tako izvedbom koja koketira s groteskom uspješno briše granice značenja jezika, istovremeno vraćajući vrijeme unatrag zaigranom i nabijenom izvedbom koju će splitska publika dugo pamtiti.

Ostaviti književni predložak na trenutak sa strane i nadopisati ga – kako režijski, tako i izvedbeno – hrabar je potez zbog kojega Ivici Buljanu opraštamo i epilog smješten na plaži, a koji se i nakon mjesec dana promišljanja o Lisici i dalje nameće kao višak.

Julije Cezar koji sam sebe shvaća ozbiljnije od gledatelja

Na svaku izvedbu koja ostane s vama dugo nakon gledanja, čini se da mora doći nekoliko onih koje vas ostave toliko praznima i neinspiriranima da se ne poželite zadržati na njima ni trenutka nakon što ste napustili gledalište. Omjer prostora u tekstu koji sam posvetila Lisici i onoga koji sam ostavila za Rijanijeva Julija Cezara svjedoči o tome u koju skupinu potonja predstava spada. U svojoj pretjeranosti na svakom planu – od lokacije i scenografije, preko kostima i pokušaja osuvremenjivanja ionako vječno aktualnog Shakespearea, pa sve do ansambla i izvedbi – Cezar je uspio ostaviti dojam kičaste produkcije koja samu sebe shvaća puno ozbiljnije nego što će je, najvjerojatnije, shvatiti gledatelji. Dobili smo produkciju koja drži da će gledatelju promaknuti potrošeni simbolizam i nedovoljno odvažna režija, samo ako mu oči zamaže gomilanjem i blještavilom.

Valja ipak istaknuti nadopisani lik Cezara Kreature koji Petra Kovačić Botić izvedbeno oživljava do te mjere da jedina u ansamblu zaista uspijeva biti neprestano prisutna na sceni – kako u trenucima kada je osvaja pokretom ili govorom, tako i u onima kada tek postoji u šutnji, i dalje ne dopuštajući publici da je zaboravi. U svemu tome, ona uspijeva pronaći i prostora za glumačku igru, uspješno izbjegavši zamku preozbiljnog shvaćanja vlastitog lika. Približio joj se na tom planu i Trpimir Jurkić u ulozi Julija Cezara, s blagim naklonom ka autoironiji u tumačenju ovog grandioznog vladara. Ostatak ansambla ipak kao da je ostao prigušen veličinom priče, uloge, emocije, scene ili pak suviškom kostima.

Rijanijev Cezar izgubio je bitku s kičem i klišejima i pojeo ga je ambijent, a poneka svijetla točka i zgodno rješenje nedovoljni su da poprave dojam. Na kraju ovog teksta poraženo zaključujem da čak i onaj najbolji (zanimljivo – nadopisani!) dio u liku Cezara Kreature ostavlja ipak gorak okus i spoznaju o neiskorištenom potencijalu ove, danas više nego ikad, aktualne priče „o sukobu između moći i naroda, manipulacije i istine, slave i pada“.